Formula 1 u svemiru! A što će vam konkretniji uvod, kad svi znamo što utrkivanje u svijetu Star Warsa. George Lucas volio F1 i hladno ubacio valjda pola sata utrkivanja u otvarajući film nove trilogije davne 1999. godine. Zvuk V10 motora, nego šta. I neka je! Ta neće valjda svemirski bejzbol. Iste te godine dobili smo ekspresno i prvu trkaću igru u tome univerzumu za sve one koji misle da su lightsaberi zastarjeli, a blasteri necivilizirani. Skoro dva desetljeća kasnije dobivamo spiritualnog nasljednika imena Galactic Racer.
| Početna cijena | Recenzirana verzija | Recenzentski primjerak |
| 60€ | PC | Ustupio izdavač |
Pomalo iznenađujuće riječ je o trkaćoj igri tzv. roguelike formata, koji od igrača očekuje da niže pobjede sve do finalnog okršaja. Onda doživite poraz pa morate sve ponovno. Ili pak pobjedite, pa morate sve ponovno, samo ovaj put još duže i s jačim suparnikom.
Galactic Racer je vremenski smješten nakon pada Imperija. Nova Republika nije vrlo brzo pohvatala konce pa je turbulentno vrijeme promjena iznjedrilo povratak utrkivanja u dalekoj, dalekoj galaksiji. Kažem povratak, jer izgleda da još od početka rata Republike i separatista svo utrkivanje je postalo ilegalno, a legendarne Pod letjelice zabranjene.
Padom Imperija u Vanjskom Obrubu osniva se Galaktička liga, čiji najbolji vozač Kestar Bool uskoro stječe toliku slavu da polagano preuzima političku i organizacijsku moć Liginog osnivača Dariusa Paxa. Tu u priču ulazi naš glavni lik – Shade, ili kako bi naši susjedi rekli – Sen(n)a. Tip ne priča mnogo, nosi kacigu na glavi, a glavni motiv za ulazak u ligu je čisti inat prema tom Boolu, inače vrlo arogantnom aristokratu čija obitelj pliva u parama.
Kako bi se kvalificirao u Ligu, Shade mora prvo proći kvalifikacijski turnir. Riječ je o nizu događaja na tri uzastopna planeta različitih bioma, a na igraču je da odabere kojim redoslijedom događaja želi ići. Tipična utrka borba je između 12 vozača za što bolji plasman koji donosi bolje nagrade. Eliminator utrke su one u kojima svako par sekundi zadnji vozač ispada, sve do top tri, a sve poradi boljeg loota. Time riskirate izgubiti u ovoj fazi jako važan “token”, svojevrsnu licencu za utrkivanjem, koji u ostalim utrkama gubite samo prečestim sudarima. Osim dijeljenja “staza” s drugim vozačima, iste možete dobiti samo za sebe u testnim utrkama s vremenom vozeći ili tuđe ili općenito eksperimentalne letjelice.
Svaku turneju (sezonu) igrač započinje odabirom jednog tipa vozila: landspeeder, speeder bike i za ovo natjecanje specifična letjelica skim speeder. U prijevodu: automobil, motocikl i nekakav bolid. Nešto malo je taj bolid brži od ostalih letjelica odmah u standardnoj verziji, ali više-manje jedino što ih razlikuje osim dimenzija (uski motocikl dobro dođe u kanjonima) je način na koji svladavaju žestoke zavoje. Specijalnom tipkom za oštrije skretanje landspeeder uđe u dugi i osobno ne toliko dragi drift koji morate aktivirati dosta rano, speeder bike ipak traži nešto širi izlazak iz zavoja ali nadoknadi u dodatnoj snazi čim se zavoj svlada, a osobno najdraži mi je bio skim speederov način zakretanja bočnih “krila” oko kokpita što dozvoljava jako uske i oku lijepe prolaske.
Samo utrkivanje je arkadno i usmjereno na brzu akciju. Utrke ne traju duže od pet krugova ovisno o “stazi”, ali vjerujte da i na normalnoj težini nećete imati puno praznog hoda. Jedanaest protivnika jedva čeka da napravite bilo kakvu grešku, dosta su agresivni i kompetitivni a sama vožnja me podsjeća na holivudske filmove, kada glavni lik na mjenjaču svako malo pronađe viši stupanj prijenosa.
Postoje čak tri tipa ubrzanja: ramjet je mehanički gledano glavni način ubrzanja, direktno naprežući pogonsku jedinicu letjelice; afterburner je kao svojevrsni “nitro”, a tu je i “surge”, koji se aktivira kao specijalna sposobnost ili kao nuspojava određenih nadogradnji. Kad sve to zbrojim, više sam bio pod nekim specijalnim gasom nego bez njega.
Ranije spomenuti planeti, odnosno njihovi biomi, osim različitih vizuala donose i određene utjecaje poglavito na vaš ramjet. Dok se afterburner prazni, ramjet se naprezanjem zagrijava – brže na vrućim planetima, sporije na hladnima. S druge strane, ledeni uvjeti imponiraju efektivnost skretanja. Ranije sam kod riječi staza stavljao znake navoda, jer većinom je riječ o nekim divljim putevima s više kanjona, tunela i rampi. Optimalna trkaća linija ne postoji što stvari čini zanimljivima.
Po uzoru na stare Burnout igre, guranje protivnika u obližnje brdo u većini slučajeva rezultira usporenom snimkom i okretanjem kamere unazad za pokušaj filmičnog sudara. Doduše, ne ispadne uvijek kul kako je zamišljeno, a može i malo narušiti koncentraciju, pa će neki možda i posegnuti za opcijom isključenja ove atrakcije. Također filmična ideja je i ubacivanje kratke pripreme prije utrke u kojoj morate aktivirati stvari poput afterburnera i specijalnih sposobnosti točnim redoslijedom tipki.
Najveći minus samoj vožnji ide na nemogućnost promjene kontrolne sheme, što je malo apsurdno u današnje doba. Preporučio bih kontroler iako sam ljubitelj tipkovnice, jer se vozi na WASD i lijeva ruka radi veliku većinu posla što zna biti nezgodno u onim jako bitnim utrkama.
Visokim plasmanima dobiju se bolje nagrade, a one se dijele na: odabir pojačanja performansi jednoga dijela letjelice za bolje skretanje, jače i duže ubrzanje, baterije za specijalne sposobnosti koje ujedno predstavljaju i drugi tip nagrada (iako se nude rjeđe); treći bi bio odabir novog dijela letjelice koji donosi određene pogodnosti i četvrti je dobri stari keš u ruke, kojim se može kupiti sve ranije navedeno. Doduše, u šoping se ide isključivo po samom dolasku na novi planet u takoreći servis parku kod svoje vjerne mehaničarke, četveroruke majmunice Hibi, dok ove nasumične nagrade aktiviramo nakon svake utrke, tj. događaja. Te specijalne sposobnosti su ranije spomenuti treći tip ubrzanja surge, štit, autopilot itd.
Da napokon dođem i do tih spominjanih planeta. Kvalifikacijski turnir čine utrke na pustinjskom planetu Jakku, biljem obraslom planetu Lantaana i ledom okovanim Ando Primeom, nakon čega ide glavni event na Derven Acosu, planetoidu u asteroidnom pojasu, dragulju Paxove Galaktičke lige. Potom u glavnoj ligi ubacuju se i Sentinel I, industrijski planet čijom površinom teče visokokorodirajuća kiselina, te Crait, preko čije originalno crvene površine leži sloj bijele soli. Ta sol guši ramjet ako se nalazite iza protivničkog vozača, ostali uvjeti vjerujem da su jasni.
Kako kampanja odmiče, tako se otkrivaju detalji inata glavnog lika prema antagonistu Kestar Boolu. Obitelj Bool između ostalih upravlja planetom Gathleon odakle dolazi naš Shade. Planet je tijekom vladavine Imperija izrabljivan zbog svoga mineralnog bogatstva nauštrb lokalnog stanovništva, a pokušaj ustanka su Boolovi okrutno ugušili. Sve to saznajete preko dijaloga po dolasku na novi planet koji znaju biti malo tvrdi, a režirane scene se mogu nabrojati na prste sakate ruke.
Servisni park je mjesto druženja mehaničara, vozača, organizatora utrka i sponzora, ali često imamo mogućnost razgovarati samo s jednim do dva lika, pa cijela stvar ne ispunjava potencijal sadržaja van utrka. Pobogu, pojavi se mogućnost maženja neke svemirske mačke samo da Shade kaže “ne, ne, tu sam samo da se utrkujem”. Nisu bajne ni zaista skromne opcije mijenjanja izgleda vašeg lika.
Vaš ulazak u Galaktičku ligu otežan je uvjetom da pobjedite legendarnog vozača Sebulbu u okršaju “mano a mano”, što vjerujem da nećete uspjeti iz prvog pokušaja, a da podsjetim, poraz vas vraća na početak. Taj kvalifikacijski put pomalo nelogično vozi se samo za Shadea jer jednom kada se on kvalificira, postupak se ne ponavlja. Nitko ne ispada iz lige, ne dolaze novi vozači… Nisam upratio da eliminator utrke predstavljaju rizik za druge vozače, što je u isto vrijeme nelogičnost na koju bi trebalo zažmiriti, ali valjda i predstavlja korupciju kojom se vodi ionako polu-legalna liga. Glavni ciklus lige također čini uvijek isti redoslijed planeta (malo drugačiji nego u kvalifikacijskom ciklusu), koji ovaj put vodi do finalnog okršaja sa samim Kestarom za titulu.
Kestar se inače sam nasumično ubaci u poneku utrku, kao Ogier u WRC. Da napomenem, ne postoji sustav bodovanja, dobri plasmani donose samo bolje nagrade, a eliminator je bitno samo preživjeti (biti u top tri). Glavne utrke dolaze kada se parada preseli na Derven Acos. Ulaskom u ligu pojavljuju se dodani događaji poput misterioznog susreta gdje suparnici najčešće ponude nekakav uzajamni dogovor, te mogućnost kupovine oštećenog legendarnog dijela letjelice koji donosi prednosti ali i određeni rizik. Pojavi se i mogućnost klađenja da ćete pobijediti jednog od tri ponuđena protivnika, a morate ispuniti i neke dodatne zadatke za jednog od odabrana tri sponzora koji će vas financijski rado gurati. Što se dogodi jednom kada porazite Kestara ostavit ću vama na otkrivanje, a mogu reći da je generalna priča iznenađujuće dobra sa zanimljivim prevratima, iako kažem malo siromašnije prezentirana.
Jako ugodno iznenađenje je interakcija sa Sebulbom jednom kada ga porazite. Budući da je u vremenskom periodu odigravanja ove priče on vremešni veteran, u dijalozima se moguće baciti u igriva sjećanja pod-racing scene u kojoj su on, Ben Quadinaros, Dud Bolt i ostali (prikazani u Phantom Menace) velikani nekog drugog doba, sa letjelicama znatno bržima od ovih “današnjih”. Utrkivanje na Mos Aspa trkalištu na Tatooineu zaista izmamljuje osmijeh na lice. Ostali likovi su zaista raznoliki, ima tu bivših imperijalaca, pobunjenika, raznoraznih vanzemaljaca, ma da nisu nešto pretjerano zanimljivi. Dobro, osim možda izvjesnog krokodilčića Biddy Blasa koji je već postao meme lord.
Osim kampanje, tu su i u početku dosta korisni scenariji, odnosno mogućnosti igranja s drugim likovima čije su letjelice maksimalno razvijene. To vam daje priliku da isprobate različite specijalne sposobnosti i sve tipove letjelica, radije nego da se praksate kroz kampanju. Arkadne utrke su tu da bi postavili što bolje vrijeme koje možete uspoređivati s prijateljima, a tu je naravno i multiplayer.
U multiplayeru je moguće brzinski uskočiti u nasumične utrke speedera ili pak Pod letjelica, ili pak odabrati igranja čitave turneje sa drugim igračima. Zgodno je to što je multiplayer cross-platform, tj. da su tu igrači i na PC-u, Xboxu i PlayStationu, ali veliki nedostatak je manjak odabira servera isključivo za vaše prijatelje. Bez njih doduše, nemam utisak da će vas zadržati jako dugo, pa bih rekao da je igra zanimljiva toliko koliko i kampanja traje, a ostali sadržaj dođe kao skupljanje motivacije za novom turnejom jednom kada doživite poraz.
Audiovizualno je Galactic Racer na dosta visokom nivou. Glasovna gluma je poprilično zadovoljavajuća, facijalne ekspresije i ne toliko, ali važno da planeti, odnosno staze izgledaju odlično. Zvukovi raznih letjelica, pogotovo u oštrim zavojima definitivno potiču na odvrtanje zvučnika na maksimum. Pokoji put mi se dogodilo da se igra jednostavno sruši, ali generalno je dosta dobro optimizirana, zahtjevi nisu strašni.
Dakle, riječ je ovdje o poštenom povratku racing igara u dalekoj galaksiji. Staze su vizualno lijepe i zanimljivo koncipirane, utrkivanje je napeto i na standardnoj razini težine, a prateća priča uopće nije za baciti. Nekima će smetati roguelike format koji je razvojni tim odabrao jer je definitivno podložan repetitivnosti, pogotovo zbog uvijek istog redoslijeda ionako ne pretjerano mnogobrojnih planeta. No, mislim da je konkretniji minus općeniti žal za dodatnim sadržajem.
Dobru priču mogli su pojačati konkretnijim režiranim scenama, servisni park je mogao biti mnogo življi, a u konačnici ni multiplayer nema mogućnost organiziranja lobija samo za vaše prijatelje. Što je tu je, mislim da i dalje možemo biti zadovoljni te da se Galactic Racer pozicionirao visoko na gridu pred predstojeću utrku za najbolju vozačku igru 2026. godine, kakva god ona za taj žanr bila.