Kad sam ranije ove godine recenzirao prerađeni Black Flag, mudrovao sam da vraćanje na proživljene stvari može biti dvosjekli mač. Ili shvatiš kako se previše toga promijenilo da bi i dalje bilo zabavno, ili se okolnosti poklope pa stvari iz prošlog vremena počneš cijeniti još više. Kod prerade kultnog hita Ocarina of Time moram smisliti drugu mudrost jer ja originalnu N64 verziju nikad nisam odigrao u cijelosti. Pokušavao jesam, više puta, ali u trenutku kad je tu igru već pregazilo vrijeme u smislu prezentacije i tehničke izvedbe. Pa evo novog mudrovanja kroz pitanje: može li značaj Ocarine, 28 godina kasnije, cijeniti netko tko nije sentimentalno vezan uz originalnu avanturu?
| Početna cijena | Recenzirana verzija | Recenzentski primjerak |
| 70€ | Nintendo Switch 2 | Ustupio distributer (CD Media) |
Zanimljivo je da to pitanje nije postavljeno samo iz perspektive igrača. Za ovaj je remake zaslužna nova generacija Nintendovih zaposlenika koji nisu sudjelovali u razvoju originala. Na primjer, glavna dizajnerica Aya Shida otvoreno navodi kako Ocarinu nije igrala prije nego je započela s radom na ovom projektu. Moglo bi vas malo zabrinuti kad to čujete. No, ako ste pravi fan Ocarine, onda vjerojatno znate da se tu radi o istinskom evergreenu čija kvaliteta u dizajnu priče, ugođaja i gameplaya praktički ne može zastarjeti. Ova prerada samo pomaže da to lakše shvatimo svi mi koji uz originalnu Ocarinu nismo odrasli.
Prerada se u slučaju ove igre može opisati kao vrlo poetičnom. U Ocarini imate dva odvojena razdoblja kroz koja se naizmjenično prebacujete. Kroz to putovanje kroz vrijeme vidite kakve je tragove prošlost ostavila na sadašnjem vremenu. A upravo je tako i s ovom igrom – prerada Ocarine dolazi 28 godina nakon izlaska originala, i kao podsjetnik i kao otkriće kakav je trag originalna igra ostavila u gamingu. Prepoznat ćete odakle je FromSoftware povukao inspiraciju za određene neprijatelje u svojim igrama, sinut će vam što je inspiriralo jahanje po livadama Shadow of Colossusa, bit će vam jasnije porijeklo magičnog zaključavanja vrata u Devil May Cryju…
Bez obzira jeste li Ocarinu već igrali ili niste, ovom ćete preradom završiti na istom zaključku: ova igra je sve to imala prije skoro trideset godina!?
Uspomena mladosti
Ocarina of Time donosi klasičnu priču o borbi dobra i zla, jednu od brojnih iteracija o sudbinskom sučeljavanju Linka, Zelde i Ganon(dorf)a. Radnja započinje kad se kraljevstvo Hyrule nađe u opasnosti pa mudro drvo Deku poziva dječaka Linka kako bi ga uputio prema njegovoj herojskoj sudbini. Link dobiva suputnika u vili Navi, te njih dvoje zajedno kreću u borbu protiv sila tame.
Davne ’98 ova je priča bila impresivna zbog prvog korištenja cutscena u Zelda serijalu. Danas to uzimamo zdravo za gotovo pa nitko time neće ostati zapanjen, ali možda vas iznenadi kako Ocarina of Time još uvijek ima najbolje zaokruženu radnju čitavog Zelda serijala. Najviše cijenim što je priča Ocarine prezentirana kroz događaje u kojima igrač sam sudjeluje. Link ovdje nema amneziju kao u Breath of the Wild pa mu se stvari ne otkrivaju kroz rascjepkano prisjećanje. Kad se likovi u Ocarini referiraju na prošle događaje, vi ste tu prošlost igrali – bili ste tamo kad su se te stvari događale. Po tome mi je izvedba priče u Ocarini bolja nego u novijim Zeldama.
Kraljevstvo Hyrulea puno je šarolikih i osebujnih likova koji ostaju u pamćenju. Primjerice, šepavi grobar Dampé koji vam nudi noćnu turu kopanja po groblju. Ili bogataš koji je kletvom pretvoren u pauka. Ili princeza Ruto koja je uvijek vlažna za Linka, a on jadan ne smije ništa poduzeti dok je Navi uz njega… Moderna grafika ove je likove učinila živopisnijima i dopadljivijima, a neki su dobili dodatni šarm pomoću glasovne glume. Nije cijela igra odglumljena, već samo cutscene, dok su dijalozi svedeni na povremeno glasanje. Ako vam je ovo prva Zelda koju igrate, možda će vas to smetati – ipak igra košta 70 eura. Međutim, ako ste igrali prijašnje igre iz serijala, onda ste na ovakvu izvedbu već naviknuti – možda bi vam čak bilo neobično da je drugačije…
Priča u Ocarina of Time mi je također posebna zbog turobnog ugođaja i tendencije da sipa mudrosti kao da je nekakva bajka. Ton igre se značajno mijenja kad Link odraste i vrati se u svijet koji odražava njegov neuspjeh. Razigranost biva zamijenjena ozbiljnošću, ljudi ga više ne prepoznaju, situacija je gora nego prije… Hyrule u tom stanju baš prenosi dojam “nismo se za ovo borili”. A tu je i Sheik da vam podijeli svoje mudrosti. Cjelokupna ta izvedba je nešto stvarno posebno i vodi na promišljanje o tome koliko nam mladost definira ostatak života i kako se tragovi prošlosti uvijek iscrtavaju u kasnijem vremenu.
Priča Ocarine of Time nije se značajnije promijenila u ovoj preradi. Nema tu novih likova ili dodatnih poglavlja, nema prepravljanja kanona ili tome slično. Doduše, ne može se reći da je u potpunosti ista jer su neke rečenice promijenjene, a određene scene su minimalno proširene. Na primjer, drvo Deku više ne glumi Shakespeara i govor mu ne zvuči arhaično. Neki će možda reći da to nisu trebali dirati, ali mislim da su promjene minimalne i prije svega pozitivne. Koristan je i dodatak Tapestry of Time, svojevrsnog dnevnika u kojemu pratimo trenutni zadatak, a dobivamo i pregled priče pisan u prošlom vremenu – kao da se radi o avanturi koju igra prepričava dok ju igrate.
Za narativni dio Ocarine nemam nijedan značajniji prigovor… možda samo izostanak pune glasovne glume. Priča ima savršen balans mašte i prizemljenosti, humora i ozbiljnosti, šarma i enigmatičnosti. Sve se to dobro drži i 28 godina kasnije te je jedan od razloga zašto je Ocarina of Time toliko cijenjena. Iako smo u međuvremenu dobili čitav niz drugih legendi o Zeldi, ova je toliko čvrsto posložena da ju nije nadmašilo ni ono što je uslijedilo kasnije.
Breme odrastanja
Baš kao i s pričom, Nintendo nije proširio ovaj remake nekim dodatnim sadržajima u vidu novih regija, questova, oružja, neprijatelja i sl. Nećete tu pronaći ništa čega nije bilo u originalu. Možete to gledati kao propuštenu priliku, ali stvar je u tome da Ocarina iz ’98 i dan danas može držati poduku drugim igrama o raznovrsnosti protivnika, dizajnu boss bitki, zagonetkama i sl. Da se ovdje radi o potpuno novoj igri, i po današnjim bi standardima bila vrhunska.
Trajnost od kakvih 15-20 sati i dalje je optimalna. Dinamika gameplaya je apsolutno savršena zbog načina na koji je igra strukturirana. Imate poluotvorenu mapu po kojoj putujete do različitih regija i svaka od njih kulminira tamnicom koja je zasebna tematska cjelina. Znam da sam sada opisao skoro svaku Zeldu ikad, ali u Ocarini imate predviđeni slijed kojim vas igra vodi kroz svoje lokacije tako da se nigdje ne zadržavate predugo da bi vam lokacija dosadila ili da biste se bavili istim aktivnostima. Stalno otkrivate nove stvari i svaka tamnica predstavlja neku specifičnu mehaniku ili izazov.
Znate ono kako moderne igre zatrpaju igrača hrpom mehanika u prvoj polovici igre i onda u drugoj polovici igre samo to recikliraju? Kod Ocarine misliš da si vidio sve, a onda igra u predzadnjem poglavlju servira totalno novog neprijatelja koji se kreće jedino kad se i ti krećeš. Ili dobiješ naočale koje ti otkrivaju tajne prolaze i nevidljive protivnike… Uvijek vas igra iznenadi nečime, a da ne pričam o tome kako se igraču pušta da određene stvari zaključi sam. Primjerice, igra vas nauči da se napuknuti zidovi razbijaju bombama, ali će vas pustiti da ostale metode razbijanja otkrijete sami.
Priznajem, doduše, da je Ocarina u nekim segmentima previše apstraktna i da je na nekim zagonetkama lakše zapeti nego u modernijim Zeldama. Na kraju krajeva, nema tu ni improviziranih rješenja nego vrijedi samo jedno rješenje koje je igra predvidjela. Tu se recimo osjeti da su novije Zelde ostvarile napredak i veću fleksibilnost.
Što se tiče pomaka u odnosu na original, oni se većinom vežu uz sustav kontrola. Prvi put imamo punu kontrolu nad kamerom, što sa sobom donosi izazov traženja stvari u prostoru. Doduše, prvenstveno se to odnosi na opcionalno traženje Skutulla za koje *mislim* da su sada skrivene na zanimljivije načine.
Skakanje više nije automatsko, ali dizajn igre se nije značajnije mijenjao da bi tražio češće skakanje. Borbu uglavnom nisu dirali jer je dovoljno zabavna da nisu ni trebali. Iako sada postoji i napad iz skoka, igra ni u kojem trenutku ne traži da ga koristite izvan tutoriala. Stava sam da se preradi nisu bile potrebne nove cjeline, questovi, protivnici i sl. Ali ipak mislim da su mogli ubaciti barem neke dodatne izazove u postojeće tamnice kojim bi mehanika skakanja doprinijela izazovu.
Značajna je promjena ta što se sada više ne cilja iz perspektive prvog lica te je moguće kretanje tijekom ciljanja. Druga bitna stvar je brzi meni za odabir oružja / predmeta, napravljen u stilu novijih Zeldi. Iako je to definitivno brži način prebacivanja između oružja, mislim da je mogao biti izveden i bolje jer ovaj svejedno pauzira akciju. Za brzi meni se nepotrebno mogu koristiti dvije tipke – L i R. Da su samo R tipku rezervirali kao shift za D-Pad, dobili bismo četiri prečaca za još brže prebacivanje oružja – bez nepotrebnog zaustavljanja akcije.
Još jedna promašena prilika je ta što je igra zadržala dobar dio ograničenja iz originala. Primjerice, konja Eponu možete koristiti u samo tri regije i šteta je što barem Kariko Village nisu prilagodili za njega. Isto tako je čudna odluka što su odlučili zadržati učitavanja između regija. Učitavanja su srećom vrlo kratka, ali jednu regiju ipak jesu spojili – jezero Hylia više nema učitavanje na prijelazu iz polja Hyrulea, kakvo je postojalo u originalu. Ne vidim zašto to nisu mogli izvesti i za ostale regije. Problem sigurno nije tehnički jer je BOTW još na Wii U konzoli imao potpuno otvorene regije.
Ubačeno je i dosta sitnih poboljšanja, premda valja spomenuti da ih je dosta bilo pristupno i u 3DS remasteru. Na primjer, možete se lako prisjetiti svih melodija za Ocarinu (jer ih bez zapisivanja sigurno ne biste zapamtili baš sve). Možete ih i fićukati ili pjevušiti u mikrofon Switch 2 konzole, ali to usporava čitav proces pa nisam vidio neku korist u tome.
Nadalje, tu je brzo (de)aktiviranje pomoćne opreme, pa nekoć omraženi Water Temple nije problem kad jednom tipkom možete brzo obuti ili izuti željezne čizme za Linka. Navi više ne zaustavlja igru čestim “HEJ, ČUJ” komentarima nego su oni opcionalni ili se izvode automatski bez pauziranja. Zgodan je i dodatak muzeja u kojemu možete pogledati poražene protivnike, doznati neke informacije o njima te si potvrditi misao koliko raznovrsnosti igra nudi u tom pogledu. Konačno, igra ima i achievemente u sklopu Zelda Notesa u Nintendovoj aplikaciji za mobitele. No, ne mogu vam reći kako to funkcionira jer nije bilo aktivno prije službenog lansiranja igre. Samo ću reći da mi nije jasno zašto to nije integrirano u samu igru, umjesto da si mobitelom radim distrakciju od igre.
Vrsni poznavatelji Ocarine primijetit će i niz sitnih promjena u dizajnu okoliša, za koje mislim da su dobrodošle. Nintendo je preradom nastojao riješiti neke stvari koje bi u današnje vrijeme izgledale čudno ili neuvjerljivo. Primjerice, tamo gdje je original imao lebdeće platforme sada ćete pronaći most koji je smislenije uklopljen u sam okoliš. Iako smo i dalje u fantasy okruženju, sad taj svijet ima mrvicu više dosljednosti. Mislim da će fanovi općenito ostati zapanjeni koliko svijet izgleda drugačije i bogatije, a opet je dizajnom i veličinom vjeran onome iz originalne igre. A to nas vodi i prema najvećem adutu ove prerade…
Apsolutno kino
Živimo u vremenu kad grafički skokovi sa svakom sljedećom generacijom hardvera postaju sve manje vidljivi. Vjerojatno se više neće dogoditi da zinemo na grafički napredak u igrama, ali ako usporedite remake Ocarine s originalom (ili čak 3DS verzijom) – to je točno taj pomak grafike kakav se nekad događao na smjeni generacija. Mislim da neću pretjerati ako kažem da je ovo najljepša Zelda igra koju smo ikad imali prilike vidjeti, a uz to i vizualno najkvalitetnija igra koja se na Switchu 2 do sada izvodila u glatkih 60 sličica po sekundi.
Sve vrvi prekrasnim detaljima, počevši od Linkove odore, preko efekata raspadanja protivnika i realističnih materijala do sjajnih animacija i zgodnog DOF + vignette efekta kad zaključate kameru na protivnika u borbi. Jedan tren vas uhvati prelijepi zalazak sunca, a u sljedećem vam se već magla izdiže pod nogama.
Najznačajniju promjenu su doživjeli modeli likova koji su sada bliži izgledu lutaka ili likova iz Pixarovih crtića, pogotovo u smislu da im glava nema realističnu proporciju u odnosu na tijelo. Nekome se taj dizajn možda neće svidjeti, ali mislim da se dobro uklapa u cijelu prezentaciju igre koja želi izgledati atraktivno bez da izgleda super realistično.
Što god mislili o izgledu likova, kad igru vidite u punom sjaju vjerojatno ćete doći do zaključka kako ova prerada u idućih 28 godina definitivno neće izgledati zastarjelo kako danas izgleda N64 verzija. Jednostavno je vizualni stil ovdje toliko snažan da ne vidim kako bi igra u artističkom pogledu mogla biti dodatno obogaćena. Možda ju jednog dana dostave u 8K rezoluciji i 120 fps-a, ali po pitanju tekstura, animacija, efekata, osvjetljenja, i količine detalja stvarno ne vidim da bi igra mogla izgledati puno ljepše nego što već sada izgleda.
A tek glazba… jao, glazba! Morate razumjeti da je glazba iz originalne Ocarine sama po sebi kultna, da su to melodije koje vam neizbježno ostanu u uhu i kad ih slušate u onom sirotinjskom formatu kompresiranog zvuka s kasetice za Nintendo 64. Ovdje je to pak nova dimenzija raskoši. Orkestralna izvedba, više nijansi u instrumentima, dodatna dubina zvuka… Melodije da ne znaš koja je bolja od koje! U nekim slučajevima, poput melodije za Fire Temple, razlika je ogromna, ali opet ne tolika da ne ne biste uhvatili prepoznatljive note.
Ma mogao bih o prezentaciji Ocarine pisati hvalospjeve do sutra, ali negdje moram stati. Evo vam zalazak sunca dok ova recenzija zalazi kraju!
Heroj vremena
Moram priznati da sam se dosta lomio u odluci koju ću ocjenu dati preradi Ocarine. Igra mi se očito svidjela te slobodno mogu reći kako je najbolja stvar koju sam odigrao ove godine, barem do sada. No, tu onda nastupaju pitanja… Bi li bilo drugačije da mi ovo nije prvi prelazak Ocarine u cijelosti? Bi li od prerade očekivao više da sam igrao 3DS remaster? Ocjenjujem li ovo kao preradu ili zaseban proizvod? Što to govori o modernom gamingu ako najbolje ocijenjena igra ove godine bude prerada igre stare skoro tri desetljeća?
Pitanja su to koja bi bila relevantna da idem u neke znanstvene analize ili matematička objašnjavanja materije… a jedina je istina ovdje da sam apsolutno uživao u ovoj igri, u trenutku kad se na pragu 40-te polako pitam je li mi sve teže pronaći zabavu u videoigrama. Tijekom igranja sam se svako malo pitao kako je moguće da se ovako stara igra i dan danas dobro drži po dinamičnosti gameplaya, po sjajnoj strukturi, po izvrsnoj priči. Kako je moguće da su ovako sjajnu prezentaciju izvukli bez ijednog štucanja? Bit će da je neka magija…
Puno se toga promijenilo u žanru akcijskih avantura od izlaska ove originalne Ocarine. No, igrajući ovo remek djelo lako je primijetiti kako su upravo temelji Ocarine otvorili put novim idejama. Ti su temelji iznenađujuće čvrsti u 2026. godini, a u kombinaciji s raskošnom prezentacijom čine igru koja će biti obavezna lektira budućim generacijama gamera i developera.